Blog

Empatija

Istraživanja su dosledno pokazala da je empatija terapeuta jedan od najmoćnijih prediktora napretka klijenta u psihoterapiji u svim terapijskim modalitetima.

Međutim, iako se na empatiju gleda kao na osnovu psihoterapije, njena moć se često potcenjuje i ne razume se dobro.

Postoje brojne radne definicije empatije, uključujući one iz razvojne nauke i socijalne psihologije, kao i iz literature o psihoterapiji .

„Najbolja definicija empatije. . . jeste da je to sposobnost da se misli i oseća iz pozicije unutrašnjeg života druge osobe“ (Kohut, 1984, str. 82).

Ali kako da osetimo unutrašnji život druge osobe? Možda poznata fraza „staviti se u tuđe cipele“ najbolje opisuje ovaj proces.

Jednostavno rečeno, analitičar pokušava da što bliže doživi ono što klijent doživljava (približno).

Hajde da razmotrimo ovaj normalan ljudski proces kako se on redovno dešava među ljudima. Svako od nas ima stalni, kontinuirani tok unutrašnjih iskustava. To može uključivati naše iskustvo određenog događaja ili situacije, kao što je kišni dan ili težak zadatak. Oni mogu uključivati naše iskustvo o nekoj drugoj osobi koja doživljava događaj ili situaciju. Naša iskustva takođe uključuju naše sopstveno iskustvo o nama samima. I na kraju, mogu uključiti i naše iskustvo drugih koji nas doživljavaju onako kako mi njih doživljavamo.

Ovaj intersubjektivni proces je onaj koji se dešava kad god su ljudska bića u interakciji. Hajde da upotrebimo jednostavan primer.

Vaša prijateljica kupuje novi auto sa svim dodacima kao što su klima uređaj, stereo zvučni sistem, i električni prozori. Posebno je oduševljena sobom i svojom kupovinom jer je razgledala okolo i oseća da je dobila najbolju ponudu. Ona je uzbuđena da vam pokaže. Zauzvrat, imate niz utisaka koji se unose vašim čulima i koji uključuju potpuni doživljaj samog automobila i doživljaja vašeg prijatelja sa njenim novim automobilom. Vidite blistavu novu boju i čujete tiho zujanje motora.

Osećate plišane presvlake i miris sveže kože. U isto vreme, doživljavate ponos svoje prijateljice zbog njene nove kupovine i njenu hvalisavost dok opisuje kako je uspela da dobije dobru ponudu. Zauzvrat, vaša prijateljica može doživeti da ste manje uzbuđeni nego ona zbog njene kupovine. Ona, zauzvrat, počinje da oseća neko razočarenje. Iako ovaj intersubjektivni tok iskustava može zvučati komplikovano u svom opisu, to je proces koji se odvija u svakoj ljudskoj interakciji. Osim ako neko nije obučen terapeut, to nije nešto o čemu svesno razmišljamo jer naši umovi imaju kapacitet da percipiraju i sintetišu bez naše svesne svesti.

Vraćajući se na kliničko okruženje, analitičarov sopstveni fokus ostaje dosledno na onome što klijent doživljava. Ovo ne obuhvata samo klijentova iskustva iz trenutka u trenutak, već i kontinuirani tok ovih iskustava tokom vremena. Empatičko uranjanje u klijentovo iskustvo fokusira pažnju analitičara na to kako je biti subjekt, a ne meta pacijentovih želja i zahteva (Schvaber 1979).

Sledeće kratke vinjete ilustruju ovu važnu razliku.

Gospodin S., sredovečni čovek sa istorijom radnih problema, utrčao je u prostoriju za savetovanje nakon što je bacio svoj kišom natopljen kaput na jednu od nedavno tapaciranih kancelarijskih stolica analitičara. Analitičar je bio zabrinut za svoju stolicu i iznerviran očiglednim nedostatkom pažnje njegovog pacijenta. U početku posmatrajući sebe kao metu pacijentovih nesvesnih projekcija, analitičar je taj čin protumačio kao izraz izmeštenog besa. Gospodin S. se zauzvrat izvinio i odmah skinuo kaput sa stolice.

Shvativši u tom trenutku da je reagovao na ponašanje pacijenata (van pacijentovog iskustva), analitičar je skrenuo pažnju na ono što gospodin S. doživljava i udaljio se od sebe kao mete. Sa ove tačke gledišta „blizu iskustvu“, on je prepoznao da se njegov pacijent oseća neshvaćenim i povređenim zbog interpretacije. Analitičar je preneo ovo razumevanje i, osim toga, shvatio da je g. S. ušao u kancelariju tako uzbuđen i toliko zaokupljen željom da podeli svoje dobre vesti o unapređenju na poslu da je nepromišljeno bacio kaput. S druge strane, razumevanje je omogućilo gospodinu S. da dođe do važne svesti: naime, da njegovo uzbuđenje u želji da bude prepoznat dovodi, ponekad, do nemarnog i neprimerenog ponašanja koje su drugi ljudi ponekad smatrali uvredljivim.

EMPATIJA: NEKE NEJASNOĆE

Ovaj proces razmišljanja i osećanja kroz unutrašnji život druge osobe može biti otvoren za brojne nesporazume.
Prvo, hajde da naglasimo da empatija nije proces pomoću kojih nagađamo, intuitiramo ili magično opažamo šta se dešava u umu drugog.
Drugo, empatija nije ista kao što bismo mogli da osećamo da smo mi u sličnoj situaciji. Na primer, terapeut i pacijent su možda iskusili slične životne okolnosti. To, međutim, ne znači da je specifično iskustvo analitičara u toj situaciji isto kao i klijentovo.
Treći nesporazum u pogledu empatije je da, dok će svaki osetljivi analitičar doživeti zabrinutost sa kim god da radi, stavljanje sebe u tuđe iskustvo ne znači postati ta osoba – to jest, „preuzeti“ ili „biti preplavljen“, osećanjima klijenta.
Ako se, na primer, klijent iznenada rastuži dok prepričava događaje sa pogrebne službe, opet bi bila greška empatije ako bi, identifikujući se sa tim osećanjem, analitičar izgubio objektivnost i počeo da saoseća sa pacijentom. Odnosno, ulazak u tugu i deljenje tuge sa klijentom, umesto da bude neko ko razume tugu može da ometa sposobnost analitičara da bude objektivan i od pomoći.

Upotrebu empatije ne treba mešati sa ljubaznošću ili saosećanjem ili sa „lečenjem kroz ljubaznost“.
Primarna funkcija empatije bila je da omogući detaljno odvijanje pacijentovih unutrašnjih iskustava i pojavu specifičnih razvojnih potreba.
Upravo ovaj proces vodi do dubljeg razumevanja i tumačenja i do pouzdane psihološke promene.

Najnovije

budite u toku

Predlažemo da pogledate

Narcisoidni poremećaj ličnosti: Sve što treba da znaš

13.07.2024.
Detaljnije....

Kreativne Adaptacije u Geštalt Terapiji

14.06.2024.
Detaljnije....

Ljubav

28.05.2024.
Detaljnije....