U dubinama svakog od nas bukti jedan mali, tajanstveni svet. Svet u kom se sukobljavaju dva lica – pravo i lažno. To je ples duše koji izvodi svako od nas, često nesvesno, dok pokušavamo pronaći svoje mesto pod suncem.
Pravo ja je ono sirovo, spontano u nama, ono što jesmo kada nema nikoga da nas osudi ili procenjuje. To je naša esencija, naši snovi, strasti, najdublje misli i osećaji. Ono je istinski mi, ogoljeno od svih maski koje nosimo. Lažno ja, s druge strane, je kostim koji oblačimo svako jutro. To je naš društveni avatar, kompromis između onoga što stvarno jesmo i onoga što svet očekuje da budemo. Neki od nas postanu toliko dobri u nošenju te maske da zaborave kako izgleda njihovo pravo lice.
Sociolog Džordž Herbert Mid je doprineo teoriji identiteta kroz koncept „društvenog selfa“. Prema Mid-u, self se formira kroz interakciju s društvom, posebno kroz komunikaciju s drugima. On je naglašavao da se identitet oblikuje kroz razumevanje kako nas drugi vide, to jest mi sebe vidimo onako kako mislimo da nas značajni drugi i društvo vide. Mi smo ono što mislimo da drugi misle o nama, zato smo tako i osetljivi na mišljenja drugih ljudi. Mi sebe percipiramo kroz druge ljude kao neku vrstu „ogledala“ koje oblikuje našu sliku selfa.
U kliničkom smislu ne možemo reći da svi ljudi pate od problema lažnog ja, pogotovo ne na isti način ili u istoj meri. Ali ideja društvenog selfa govori da je naš identitet zapravo hipotetički entitet koji ne postoji sam po sebi, već samo kroz interakcije sa drugima, koje bivaju internalizovane, pa je zato problem pravog selfa, odnosno pravog ja pitanje od univerzalnog značaja. Kakav god moj identitet bio, to je i dalje samo hipotetički konstrukt, fikcija koja postoji u mislima. Stvarnost je negde ispod, a strah od odbacivanja i izolacije nas drži na površini.
Ali šta se dešava kada pukne taj tanki led na kom plešemo, kada se suočimo sa dubokom, proždirućom prazninom odbačenosti? To nije samo tuga zbog izgubljene ljubavi ili posla. Ne, to je mnogo dublje. To je depresija izazvana odbačenošću, u kojoj ima svega-anksioznosti, očaja, tuge, geneva, stida, krivice, izolovanosti, straha od fragmentacije selfa… Svako ima neki svoj koktel ovih osećanja kada izgubi tlo po nogama. To je stanje koji nas uvlači u vrtlog sumnje u vlastitu vrednost, u kom se pravo ja čini tako daleko i nedostižno kao zvezda na noćnom nebu. Lažno ja smo i stvorili da bi izbegli sve ovo. Nekada nismo ni imali drugu opciju da preživimo.
Ali kada se nađemo u tom mračnom kutku, gde se pravo i lažno ja sukobljavaju u borbi punoj očaja, čini se kao da svaka maska koju smo ikada nosili postaje teret koji nas vuče na dno. Naše unutrašnje svetlo bledi, a ono što smo mislili da smo postali, raspada se pred našim očima. To je ples sa odbačenošću, ples u kom su koraci teški, a muzika je tišina naših najdubljih strahova.
U ovom plesu, pronaći izlaz znači suočiti se sa svojim najvećim strahovima – priznati da smo možda izgubljeni, da smo možda sami, ali i da imamo snage ponovno pronaći sebe. Suočavanje sa depresijom odbačenosti zahteva hrabrost da skinemo maske i pogledamo svoje pravo ja u ogledalu, bez straha od presude, čak i ako je to presuda samih nas.
Zašto je to važno? Jer priznavanje i suočavanje sa svojim pravim ja, bez obzira na to koliko bilo bolno ili zastrašujuće, prvi je korak ka iscjeljenju. To je put ka ponovnom povezivanju sa sobom, ka razumevanju da smo, iako možda odbačeni ili povređeni, i dalje celi. Da naša vrednost ne leži u tome kako nas drugi vide, već u našoj sposobnosti da se volimo i prihvatimo takvima kakvi jesmo.
Kroz maglu pravog i lažnog selfa, kroz borbu s odbačenošću, postoji put. Možda nije lagan, možda nije uvek jasan, ali je put koji vodi ka istinskoj slobodi. Slobodi da budemo svoji, bez straha, bez maski, bez izvinjenja. I da, na tom putu ćemo se možda spotaknuti, pasti, ali u nama je snaga da ustanemo, obrišemo prašinu sa kolena i nastavimo dalje, sa osmehom koji dolazi iz dubine našeg pravog bića, spremni za još jedan dan, još jedan ples.
Pa dokle god ima dana pred nama i dokle god se možemo boriti s vlastitim demonima, postoji nada. Nada za sve nas koji plešemo ovaj komplikovani ples života, tražeći pravu melodiju koja će odjekivati jedinstvenim notama, oslobađajući nas od težine lažnih maski. Jer na kraju, jedino što stvarno imamo, jedino što možemo kontrolisati, jesmo mi sami.
Stefan Mihaljević